ZAŠTO IH MNOGI NE VOLE?

Pravnička profesija, kao jedna od najstarijih profesija, bilo da se radi o sucima, odvjetnicima ili ostalim pravnicima, profesija je kojoj je namijenjena rijetko plemenita uloga, uloga brinuti se o pravima onih koji to sami ne mogu učiniti.

U posljednje vrijeme svjedoci smo sve žešćih napada na pravosuđe, negativnih percepcija pravosudnog sustava i njegovih sudionika, kako u medijima tako i u javnosti.

Dovodeći u pitanje stručnost, čast, poštenje i društveni položaj predstavnika pravničke profesije gubimo vjeru i sigurnost u funkcioniranje društva u cjelini.

Zbog nekolicine nemarnih, nestručnih i nepoštenih, kakvih je uostalom u svakoj profesiji, vrlo je malo pozitivnih primjera prepoznatih u javnosti.

Da li pozitivnih primjera zaista nema ili se o njima samo ne govori?

Da li na nepovjerenje i nezadovoljstvo građana, prije svega stranaka u tradicionalnom rješavanju sporova – temelju svake društvene zajednice, mogu utjecati njegovi nositelji i svojim aktivnim djelovanjem dovesti do pozitivnih promjena i boljitka cjelokupne društvene zajednice?

Da li su pravo i pravda samo ideali i nerealna očekivanja?

Što o tome misle suci?

„Snažno preporučujem svim mladim budućim pravnicima da nikada ne napuštaju životne i profesionalne ideale. Pravo, pravda i pravna profesija su mnogo veći i važniji od onih koji olako tvrde da idealima u stvarnom životu nema mjesta.“ kaže dr. sc. Srđan Šimacsudac Visokog trgovačkog suda i predsjednik Hrvatske udruge za mirenje.

Od sudaca očekujemo njihovu samostalnost i hrabrost, objektivnost i nepristranost, stručnost i brzinu u rješavanju predmeta.

Da li baš sve društvene nedaće i nagomilane probleme zajednice mogu samo oni riješiti?

Kakvo je trenutno stanje u sudstvu i pravosuđu i u kojoj mjeri je vjerodostojna slika koja je prezentirana u medijima, a samim tim i u javnosti?

„Slobodni mediji, kao i neovisno sudstvo, civilizacijska su tekovina.

Neovisnost sudstva i neovisnost medija trebala bi biti usko povezana s odgovornošću. Svjedoci smo da se svakodnevno naglašava i prakticira sloboda, a zanemaruje odgovornost u vršenju te slobode. Sloboda bez odgovornosti je opasna. U današnjoj stvarnosti miješaju se sloboda i neovisnost, pravo građana na zaštitu osobnosti te interes javnosti i interes nakladnika. Mnogo se toga u toj mješavini zagubilo. Gotovo je nemoguće pronaći dobru priču o radu hrvatskih sudova i sudaca, premda je takvih primjera napretek. Dobra priča nije atraktivna kao loša. Nije problem objaviti lošu vijest, loše je kada se stanje na temelju loše vijesti generalizira i kada se ona interesno uvećava u negativnom smislu.

Ignorira se činjenica da su sucima ustav i zakon dali ovlaštenja presuđivati u sporovima koje stranke nisu u stanju riješiti same. Mnogi takvu ulogu sudova i sudaca prihvaćaju i odobravaju, pa i mediji, samo dok se ona poklapa s njihovim uvjerenjem da su baš oni u pravu, a ne suprotna stranka. U sudskom postupku uvijek se odlučuje o tome koja je strana u pravu, a koja u krivu. Jedna je uvijek gubitnik, a druga dobitnik. Vrlo često su obje gubitnici. Pravo je samo po sebi mnogo siromašnije od bogatstva života. Ni pravo ni sudovi ni suci, važne sastavnice svake demokratske društvene zajednice, nisu savršeni niti mogu podijeliti savršenu, božansku pravdu, već isključivo onu utemeljenu na pravu primijenjenom na temelju raspoloživih činjenica. Većina ljudi pogrešno očekuje da im pravdu može udijeliti netko drugi – država, sudovi. Stranke u sporu pravdu mogu dobiti isključivo jedna od druge.

Mnogi su razlozi za neefikasnost sudskog postupka. Prije svega sudski postupak još uvijek dominira kao isključiva metoda rješavanja sporova. Dok je god tako, sudovi neće biti efikasni jer jednostavno nemaju kapacitete za obradu tolikog broja predmeta. Složene i formalne procedure uvelike pripomažu odugovlačenju postupka. Sudski postupak i pravo uvijek čine nevidljivu barijeru između stranaka, koja apsolutno prekida njihovu komunikaciju u sporu i uvećava konfrontaciju. Stranke kao stvarni vlasnici sporova, su u naravi iz njih isključeni kao aktivni sudionici, a samo one znaju što se doista dogodilo i zašto.

Suci su usmjereni na broj riješenih predmeta, umjesto na njihovo rješavanje. Loša ekonomska situacija i nemogućnost plaćanja dospjelih obveza uvećala je enormno broj sudskih predmeta, kao  i iskorištavanje svih pravnih sredstava u svrhu odugovlačenja postupka. Niski troškovi sudskih pristojbi i zloupotreba tužbi i drugih podnesaka kojima se inicira sudski postupak te manično podnošenje pravnih lijekova neovisno o njihovoj osnovanosti, kao i ratnički mentalitet sudionika sporenja usmjeren na konfrontaciju umjesto na suradnju, također čine elemente koji hrane neefikasnost.“ nastavlja dr. sc. Srđan Šimac.

Postoji li onda uopće rješenje?

Ako suci, koji se svrstavaju u sam vrh pravničkih zanimanja, koje često doživljavamo strogima, formalnim i nedostupnima, ali od kojih očekujemo pravdu nemaju rješenje, imamo li ikakvu alternativu da nesuglasice, konflikte i pravne probleme riješimo u razumnom roku i na zadovoljavajući način?

„Za efikasna rješenja trebaju efikasne mjere. Takve mjere zahtijevaju odlučnost i hrabrost za suprotstavljanje otporima. Jedan od mogućih pravaca snažna je podrška kooperativnim aktivnostima stranaka u rješavanju njihovih sporova u sudovima i izvan njih i značajno otežavanje aktivnosti usmjerenih na konfrontaciju, zloupotrebu prava i odugovlačenje postupaka. Jednako tako potrebno je olakšati i poticati sve aktivnosti usmjerene na otkrivanje istine te na komunikaciju između stranaka. Takve mjere čine najlakši, najbrži i najekonomičniji reformski put ka postizanju efikasnosti ne samo pravosuđa.

Mirenje u Hrvatskoj trenutno se nalazi na prekretnici prema općoj prihvaćenosti.

Mnogo je razloga za zašto mirenje još uvijek nije šire prihvaćeno. Sva istraživanja i praksa pokazuje da je prvi razlog tome nedostatak informacija o postojanju mirenja te o tome što je mirenje i koje su njegove pogodnosti.

Pored navedenog, postoje razne psihološke barijere kao što je nepovjerenje u novine, neudobnost zbog nedovoljnog znanja o tome kako postupati u mirenju, uvjerenje da sudionicima sporenja nitko drugi ne može pomoći u pregovorima, ako oni to već nisu uspjeli sami, nevoljkost preuzimanja odgovornosti za rješenje spora, strah od osobne involviranosti u sporu, ponekad suprotni interesi između stranaka i njihovih punomoćnika, profesionalni strah od gubitka prihoda, preokupacija pobjeđivanjem protivnika, osjećaj da je prijedlog za mirenje znak slabosti, odbijanje prijedloga druge strane za mirenje samo zašto što je takav prijedlog došao od protivnika, itd.“ objašnjava dr. sc. Srđan Šimac.

Ako nam je cilj riješiti problem i ostvariti svoje interese bez potrebe za nanošenjem štete protivnoj strani, ako smo u stanju preuzeti odgovornost za rješenje spora, ako nam ego dopušta da pobjedu doživljavamo kao zajednički dogovor, možemo li onda dati priliku mirenju?

 

Izvor:

Hrvatska udruga za mirenje (HUM)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *