RJEŠAVANJE SUKOBA – JEDAN OSMJEH VIŠE

Predblagdansko raspoloženje, blještavilo ukrasa, bogata gurmanska ponuda, organizacija posebnih kulturnih, zabavnih i humanitarnih događaja, domjenci, vrijeme darivanja……….oni su dani u godini koji u svima nama izazivaju veliku količinu emocija.

Većini uzbuđenje i veselje, kako za male tako i za velike, obiteljska i prijateljska okupljanja, prestajanje s brojanjem kalorija koje odlažemo za neko buduće vrijeme, rezime protekle godine na poslovnom i privatnom planu, donošenje važnih odluka i planova za iduću godinu……U nekima, s druge strane, izazivaju tugu, čak i depresiju, bilo da se radi o nezadovoljstvu proteklom godinom, nemogućnosti da je ispratimo sa najmilijima, neispunjenim željama, materijalnim problemima, stanjem u društvu, brigom i pitanjima što donosi Nova, neriješenim situacijama.

Svejedno je da li su nam ovi blagdanski dani posebni iz vjerskih i duhovnih razloga, zbog više slobodnog vremena za najbliže ili zatvaranja jednog poglavlja i okretanja nove stranice životnih očekivanja i nadanja, svakako su dani da nekome pružimo ruku i dani za barem jedan osmjeh više.

Da li je baš sada pravi trenutak da pokušamo riješiti neki stari (ili novi) sukob ili barem donesemo odluku da ga je vrijedno probati riješiti? Da li nam je do toga uopće stalo? Da li smo spremni priznati da imamo problem i trebamo pomoć?

„Razlog traženja pomoći najčešće je taj što se konflikt prolongirao toliko dugo da nijedna od sukobljenih strana više nema motivacije (ili ne zna način) za njegovo rješavanje i potrebna joj je vanjska pomoć. Svakako treba uzeti u obzir činjenicu da nije jednostavno (pa čak ni prihvatljivo) priznati da smo u nekoj vrsti konflikta s nekim, a opet imati dovoljno hrabrosti, motivacije i samoinicijative za njegovo rješavanje.“ kaže nam Sandro Kraljević, magistar psihologije.

„Svim konfliktima uvijek je zajednička činjenica da svatko od nas ima vlastitu sliku svijeta i stoga na vanjske podražaje reagira upravo na sebi svojstven način. Neupitno je da istu situaciju dva različita čovjeka mogu interpretirati na totalno drugačiji način, zbog čega i sama svakodnevna komunikacija praktički predstavlja potencijalno minsko polje za stvaranje novih konflikata. Neki aspekt situacije koji jedna osoba vidi itekako problematičnim, druga pak osoba može smatrati u potpunosti bezazlenim – i eto vjerojatnosti za konflikt. Kakva god bila priroda konflikta, u pozadini je gotovo pa uvijek neki osobni razlog, sraz u sustavu vrijednosti, pogaženo obećanje, osobna psihološka povreda itd.“ nastavlja gospodin Kraljević.

U kojoj mjeri nasljeđe, okolina, obrazovanje ili situacija u društvu utječu kako na nastajanje tako i na rješavanje sukoba?

Ne možemo ne složiti se kako su to okolnosti koje utječu na izgradnju našeg karaktera, navika i običaja.

Istovremeno nam podjednako daju priliku da se mijenjamo i učimo drugim vrijednostima posebno u situacijama kada se radi o osobama do kojih nam je stalo.

„Obzirom na poslove radnog mjesta posebne skrbnice, stranke koje su u konfliktu gotovo su pravilo. Najčešće je riječ o slučajevima razvoda brakova ili ostvarivanju osobnih odnosa djeteta i roditeljem s kojim ne živi, a koji nažalost podrazumijevaju kako su bivši supružnici u suprotstavljenim pozicijama. Kako se najčešće radi o postupcima razvoda brakova ili nemogućnosti roditelja da postignu dogovor o zajedničkoj skrbi oko djeteta, konflikti su gotovo uvijek osobne prirode, problem je većinom u dugogodišnjem nedostatku komunikacije između osoba u konfliktu i nezadovoljstvo osobnim životom.“ mišljenja je Martina Vranić, dipl.iur. sa iskustvom u Centru za posebno skrbništvo.

„Sukladno čl. 240 i 241. ObZ-a, stranke se posebnim skrbnicima dodjeljuju po službenoj dužnosti, odnosno skrbnika imenuje Centar za socijalnu skrb ili nadležni sud. Na taj način poseban skrbnik zastupa stranke na sudu ili pred javnopravim tijelima, štiti njihova prava i interese. Stranke su najčešće maloljetna djeca ili osobe u postupcima lišenja poslovne sposobnosti. Pomoć, odnosno savjet najčešće traže roditelji djece ili rodbina osoba u postupku. Rješavanju takovih problema pristupa se na način da se saslušava osobe u konfliktu, upoznaje ih se s njihovim pravima i obvezama te posljedicama njihovih postupaka, posebice ako se radi o roditeljima maloljetne djece i ako se ocijeni potrebnim upućuje ih se na psihološko savjetovanje.“ kaže gospođa Vranić.

Bez obzira na struku i različita iskustva ono u čemu se sugovornici svakako slažu jest da je medijacija jedan od najprihvatljivijih i najbezbolnijih načina da se pristupi rješavanju naročito osjetljivih konflikata.

„Smatram mirenje jedinim „zdravim“ načinom rješavanja sukoba. U konfliktu se uvijek radi o nerazriješenim odnosima između dviju strana i iluzorno je očekivati da će državna institucija poput suda presudom riješiti odnos koji je već dulje vrijeme, čak i godinama, narušen.“ objašnjava gospođa Vranić.

„Mišljenja sam da je medijacija itekako potrebna, budući uvijek postoje pojedinci koji bez vanjske pomoći jednostavno ne mogu adekvatno riješiti konflikt u kojem se nalaze. Bilo da im za to nedostaje vještina za rješavanje konflikta, način upravljanja vlastitim emocijama ili samo trebaju nekoga tko će im pomoći da svoju situaciju sagledaju iz drugačije perspektive.“ kaže gospodin Kraljević.

Ako ovi mladi i obrazovani ljudi smatraju da vrijedi pokušati, nije li njihova vjera u bolje međusobno razumijevanje i uvažavanje dovoljan motiv da ovu godinu ispratimo i novu započnemo još jednom emocijom i odlukom – odlukom pomirenja?

 

Intervju provela: Sanja Božić

 

 

 

 

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *